žena dijete

[jojo]

upravo sam pročitala jednu, meni, baš dobru kolumnu. pomalo tužnu, slutim prilično istinitu... pa procjenite sami ako vas zanima
skinula sam ovo sa www.skac.hr - autor je Mišel Barović

Kolumna (4)

JANICA KOSTELIĆ

Ima nešto zanimljivo u svim tim preprekama i zakrčenjima ove naše planete, u tim našim spoznajama o granicama i međama, u našim odgovorima na pojave i zakone prirode. Na prepreke koje poznaje čovjek gotovo svaku dovede do umijeća. Od prepreke gravitacije on gradi katapult, od njene prednosti, stolni tenis. Zbog ponora i rupa on gradi mostove, pa čak i pretjerano ukrašene mostove. Slabo pliva, pa gradi barke, lijepe barke i sve što čini iz nužnosti on, a da ne mora, nastoji učiniti plemenitim. Na prepreku svemira on će tako stvarati filozofije i sve će pokušati, pa makar postao i astrolog, ne bi li ga pobijedio. Gdje mu se ispriječi snijeg on napravi skije, utaba staze, zabode zastavice, pa od problema učini prednost i napravi igru u kojoj nastoji biti bolji od protivnika, zavoja, zastavice i snijega. U svakom slučaju, postoji neka veza između problema i pobjede, prepreke i heroja, jedno bez drugog ne može. Možda je to neki arhetip zbog kojeg guštamo u igri i volimo junake. E sad, ovdje bi trebao napraviti nekakav pametan prijelaz na naslov ove kolumne, a nemam pojma kako, pa evo, kad smo već kod naslova...

Janica Kostelić doista je fenomen svoje vrste, ali ona je fenomen i u puno širem smislu. Ona ima nešto sanjarsko od djeteta, ali ima i nešto od ravnodušnosti djeteta. Kad sam ja, naprimjer, bio mali, zamišljao sam se kraljem. Dovoljno mi je bilo u ruke uzeti drvo, i ja bih ispred sebe ugledao polja, vojske i zmajeve, a moje bi drvo postalo srebrni mač. Mogu se pohvaliti da sam ispriječene vojske i problem zmajeva uspješno riješavao. Ali eto, prestao sam biti kralj kad sam prestao biti dijete, a prestao sam biti dijete kad sam od zmaja prvi put izgubio. I dok promatram Janicu i sve one blesave djetinjarije koje izvodi na postolju, a kojima nije mjesto u tom turobnom svijetu sporta, ponekad se sjetim tog srebrnog mača i moje igre. A Janica se očigledno igra, i zato za nju ne treba reći sportska diva ili "snježna kraljica", nego prije: "dijete-kralj". Jednostavna je istina da pobijeđuje toliko lako da bi mogli reći da pobijeđuje drugačije. Konkurencija je zbunjena i ne razumije, a malo toga razumije i Janica. Treba samo pažljivije pogledati hladnoću, napetosti i tenzije oko tih natjecanja, pa da vam se učini kako joj tamo nije mjesto, jer takva mjesta nisu za djecu. I upravo tu leži sav njen šarm, jer dijete pobijeđuje zmajeve, a nas podsjeća na bajke.


Ipak, (i ovo je samo moje mišljenje) njen polet, izgleda mi tako, usporava, jer tako i treba biti.

"Sve mi to postaje bez veze, i ne znam kaj mi sve to treba" kaže ona neki dan očito zbunjenom novinaru, pa se meni učini malo tužnom kad je vidim, kako polako odrasta, i postaje velika.

[underworld]

[Sulien]

Ne bih rekao da je slučajno tako velika "ostala dijete"... kad se toliko posvetiš nečemu žrtvuješ dobar dio svog odrastanja, socijaliziranja, edukacije, izlaska u poslovni svijet... Znači, nema tu čarobne vile ni slučajnosti, za to ju je Gips predodredio i ona je prihvatila - velika žrtva da bi se posligla velika stvar. I sad eto, kako se jedan novinar uvjerio, 'čarolija' je prošla i zakašnjelo odrastanje dolazi. Svaki sportaš stari, Janica ili ne, ali meni je tužno to što su sportaši starci već sa 30.

Kruha i igara...