RECENZIJA: Žuta opasnost

Često sam zamišljala Japance kako samo izumljuju sve veće televizore i sve manje discmane, jedu makrobiotičku hranu i stoički podnose gužve u prometu. Jednostran i uvredljiv pogled na cijeli narod, ali i jednu daleku i snažnu kulturu.

Što mogu kad se dio tog europskog snobizma i prezira spram nama nerazumljivim narodima prenio i na nas. Pa onda su još i svi fizički slični, baš kao neki roboti. Hajde, oni sumo-borci su izuzetak ali tko bi normalan uopće poželio izgledati kao oni. I tako je priča o Japanu i Japancima mirovala kroz ustaljene predrasude, a kako već normalno biva, predrasude su tu da padnu. Niti su svi fizički isti, sumo-borci sigurno nisu makrobiotičari a nekako mi ni ne djeluju kao da će nakon prvog poraza odmah napraviti harakiri. Samo mahnu rukom, naprave neko bajanje nad onim pješčanim krugom i odgegaju svoja smiješno debela tijela u mrak. Tvrdim, Japanci jesu čudni jer dok cijeli svijet gaji ideal mršavosti i dok se okreću milijarde bilo kojih novčanih jedinica na spravama, preparatima i kirurškim zahvatima sve zbog istog cilja, dotle se čitavi odredi mladića svjesno tove da bi se naguravali i padali uz frenetično odobravanje zaluđene publike. I još jako kratko žive. A onda se počelo pisati o Murakamiju. Naravno, u njegovim romanima ili zbirci pripovjedaka o kojoj pišem nema makrobiotike, visoke tehnologije, sakea, sushija, gejši, robota, nema sporta uopće, nema ničega što naše svijesti vežu uz Japan. On piše o ljubavi, o toplini dvaju bića koja su nestvarno zapretena u osjećaje koje ne možeš definirati nekom podjelom prijatelj/neprijatelj, on piše o potresu koji ne razara svojom fizičkom snagom već onaj duševni potres samo nalazi svog fizičkog brata pa više ne znaš trese li više iznutra ili izvana. Zamislite, Murakamijevi junaci puše, piju, neki se baš i ne peru, neki pišu pjesme a neki samo utjeruju neplaćene rate potrošačkih kredita. I uz pomoć velike žabe spašavaju velegrad od potresa i velikog crva. Ovo se ne uklapa u sliku trezvenih i radišnih ljudi koje treba tjerati na godišnji. Pa zaključujem: ako je prosječan puk takav, moraju im i književnici biti takvi. Ali ne lezi vraže, u Murakamija nema ni traga štreberskom i učmalom načinu života, nema normalnih junaka, nema nijednog od stereotipa koji pune naše glave. I kaj, zbog njega sam poželjela vidjeti tu čudnu zemlju.

Haruki Murakami: "Nakon potresa"
Vuković Runjić (2003.), ima je posvuda po popularnoj cijeni cca 80 kn

Autorica: diri
 31.07.2004 20:15
1 Pregled / dodavanje komentara za intervju: RECENZIJA: Žuta opasnost